„Rođena sam 1983. godine. Imam 41. I iskreno – jedan embrion je sasvim dovoljan.“
To nije bilo opravdavanje – to je bila odluka. Mirna. Sigurna. Kao kad znaš da si već jednom hodala tim putem i da te negdje čeka poznata sreća. Ali da bi Danijela Aksić Marković mogla izgovoriti te riječi, morala je proći kroz godine tišine, pokušaja, sumnji i vjere. I jednu ženu – doktoricu koja nije liječila samo hormone, već vjeru u ljekarski poziv.
2013. – godine ljubavi i čekanja
Nakon nekoliko godina braka, kada su rekli jedno drugom: „Vrijeme je“, život je samo ćutao. Nalazi su govorili da je sve „u redu“. Ali Danijela je znala da papir ne zna sve. Tijelo zna. Srce zna još bolje. Po preporuci koleginice, odlazi u Medico-S. I tu počinje nešto veće od terapije. Tu upoznaje dr Aleksandru Govedarović. Od prvog trenutka – njezina doktorka. Ali i više od toga. Kao kafa s najboljom drugaricom. Bez tenzije. Bez glume. Bez potrebe da objašnjavaš ono što već zna.
Prvi pokušaji – i prvo čudo
U ljeto 2020. ulaze u proces vantjelesne oplodnje (VTO). Tri jajne ćelije. Dva embriona. Trudnoća podržana utrogestanom, kleksanom i tihim, tišim nadama. I 12. aprila 2021. godine – rodio se Dimitrije. Ime koje znači „onaj koji voli zemlju“. I dječak koji danas trči, smije se, raste – ne znajući da je njegov dolazak bio borba. I dar. Jesen tuge i neuspjeh koji nije samo broj. U jesen 2022. uslijedio je novi pokušaj. Sve je izgledalo dobro. Ali tuga, stres, dvije izgubljene tetke – previše za jedno tijelo da iznese. Nekad se ni najzdraviji embrion ne zakači za zid materice, ako srce ne zna gdje će sa sobom.
Nova šansa – i vjera u samo jedan embrion
Septembar 2024.
Dr Govedarović se vraća s bolovanja. Danijela zna – ovo je taj trenutak. Ulaze u novi protokol. 27. septembra – počinje stimulacija. Aspiracija 9. oktobra. Embriotransfer – 11. oktobra. Sve je odradila dr Govedarović: i stimulaciju, i betu, i ponovljenu betu.
Na dan embriotransfera embriolog Sergej dolazi sa suzdržanim glasom: „Imamo samo jedan embrion.“ Tišina. Pauza. Pogled u pod. Pa pogled prema unutra. A onda – osmijeh. Topao. Čist. Spokojan.
„Rođena sam 1983. godine. Imam 41. I iskreno – jedan embrion je sasvim dovoljan.“
Jer ovaj put – srce nije sumnjalo. Ona više nije čekala samo dijete. Ona je čekala brata za Dimitrija. Najboljeg druga. Saputnika za livade, zagonetke i male tajne. Život četveročlane porodice. To je bio posljednji postupak koji je vodila dr Govedarović.
VTO nije samo medicina.
Vantjelesna oplodnja (IVF) nije samo niz hormona, embrioloških izvještaja i statistika.To je svijet koji te uči da vjeruješ kad ne vidiš. Da osjetiš prije nego što znaš. Da prepoznaš znak čak i kad izgleda kao neuspjeh. Danijela je vjerovala. U doktorku. U svoj tim. U sebe.
MEDICO-S nije samo klinika. To je mjesto gdje jedna rečenica kao: „Imam samo jedan embrion“ može značiti: „Imam cijeli svijet.“
Posveta
Ovu priču podijelila je sa nama Danijela Aksić Marković, sa kojom smo plakali u hodniku Medico-S, jer ovog puta nije u ordinaciji dočekala dr Govedarović. I baš zato – ova priča je posvećena njoj. Doktorici koja nije liječila samo hormone. Već emocije. Koja nije nosila samo mantil, već snagu koja ti vrati nadu. Pacijentima koje je vodila s nježnošću. Bebama koje je pomogla da dođu. I svijetu koji je, zahvaljujući njoj, postao bogatiji za mnogo malih, velikih ljudi. Oni sada nastavljaju život.
A ona – ostaje u svakom od njih.
📞 Ako i vi čekate znak – možda je baš ova priča ono što ste trebali da pročitate.
#IVF #VTO #vantjelesnaoplodnja #MedicoS #pričeokojojsepriča #drGovedarović
