Šta je selektivna pažnja?
To što tako doživljavamo druge oko sebe je deo našeg opažanja i jednog procesa koji se zove selektivna pažnja. Kada nas nešto boli, kada nešto želimo, opažamo drugačije. Želimo trudnoću koja se još ne ostvaruje, samo ćemo primjećivati trudnice oko nas, boli nas nešto, primjećivaćemo osobe koje deluju zdravo...ali zapravo, ono što je važno da znamo jeste da je patnja univerzalni ljudski fenomen i da svi ljudi pate...Svi.
Ljudska bića se bore sa različitim izvorima bola i patnje, sa raznim mislima, emocijama, doživljajima, strahuju od pojave raznih negativnih misli i emocija u njihovom unutrašnjem svijetu. Svi naši problemi i životne situacije zapravo imaju dva izvora bola, bol povodom prisustva ( bol povodom prisustva problema , na primjer, saznanje da moramo proći kroz proces vantjelesne oplodnje) i bol povodom odustva ( još uvijek se nismo ostvarili kao roditelji). To sve usložnjava problem i onda imamo bol povrh bola i patnju povrh patnje. Borimo se sa direktnim bolom koji izazivaju naše misli, emocije, ali i sa bolom povodom odsustva i još uvijek neispunjene želje da se ostvarimo kao roditelji i ne živimo život kakav vrednujemo.
Ono što želimo najviše objasniti da bismo krenuli ka životu koji vrednujemo, da bismo stvorili harmoniju u svom umu jeste proces izbjegavanja, kontrole i na kraju prihvatanja.
Zašto se to baš meni dešava?
Šta zapravo svi radimo kada nam se pojave razne negativne misli, neprijatne emocije, razmišljanje o tome koliko je proces vantjelesne oplodnje emocionalno težak, iscrpljujući, postavljamo sebi
mnoga pitanja zašto se to baš nama dešava?
Pokušavamo da pobjegnemo. Radimo razne aktivnosti, izbjegavajuće aktivnosti kako bismo pobjegli od tih negativnih misli, neprijatnih emocija, iskustveno bježimo od gledanje u misao „Koliko će da traje ovaj proces?“, „Šta ako nikada ne uspjem da se ostvarim kao roditelj“?, „ Šta ako ne uspije ovaj postupak sada?“ Kada nas preplavi anksioznost, patnja povodom tih misli, smislimo da ih se riješimo tako što ćemo sebi još više pogoršati - nećemo dozvoliti da mislimo o tome, na razne načine ćemo pokušati da blokiramo svoj um, radićemo neke fizičke aktivnosti da nam skrenu pažnju, čistićemo kuću, koristiti alkohol ili neku drugu disfunkcionalnu strategiju. Govorićemo sebi „Nemoj da mislis o tome“, Ne smiješ da imaš takve misli“ Čini nam se da bismo tako mogli da pobijedimo sve u čemu smo se trenutno našli, svu patnju, fizičku bol, tužna sjećanja, anksioznost, razmišljanja o tome kako proći kroz proces vantjelesne oplodnje.
Izbjegavanje je zamka koju postavljamo sami sebi
Ali moramo da shvatimo da je to iluzija i zamka našeg uma. Što više izbegavamo da mislimo i doživimo negativnu misao i neprijatnu senzaciju u nama, to je ona zapravo jača i dajemo joj veću snagu. Kontrola neželjenih misli i emocija uspijeva ali samo kratkoročno. Jedna od stvari koju možemo da naučimo kroz psihoterapiju jeste da naučimo da odustanemo od napora da kontrolišemo neželjene misli i emocije ( na taj način ćemo se osloboditi i automatskog uma koji će bez upliva svjesnosti da govori koliko je nešto teško, nepodnošljivo ili strašno -priprema za postupak vantjelesne oplodnje, zahtjevnost nekih intervencija, i slično. Nije lako da se odupremo kontroli jer je ljudski mozak programiran za tu radnju, to je posao našeg uma. Međutim, jedno od važnih pravila u terapiji prihvatanja i posvećenosti jeste „Ako nisi voljan da doživiš, doživjećeš“. Zapravo, što više iskustveno izbjegavamo da se suočimo sa tugom, anksioznosti, patnjom u sebi, više ćemo je doživljavati.
Šta zapravo znači -biti voljan da doživimo i prihvatimo, izaberemo da osjećamo?
Prirodno je da raste nivo tjelesnih senzacija, da će vam srce ubrzanije kucati, da ćete ubrzanije disati, da ćete osjetiti blagu generalizovanu anksioznost u cijelom tijelu. Obično sebi u tim trenucima govorimo sledeće :“Zašto mi se to sad pojavlju, srce mi lupa, nikad ovako nije lupalo, strah me, šta će se desiti i slično....“ U kontekstu gore pomenutog, prihvatanje i voljnost bi se odnosili na drugačije poimanje sebe, pokazivanje drugačijeg stava prema sebi, pokazivanje saosjećanja i ljubavi prema sebi, a ne optuživanja (Zašto osjećam taj strah od vantjelese oplodnje sada, ne smijem da ga osjećam, ja ću biti kriva ako se nešto desije sam osjećala taj strah“ i slično).
Potrebno je da se vratimo u sadašnji trenutak i kažemo sebi „ Primjećujem emociju straha sada, primjećujem trenutno neke negativne misli". Na taj način postajemo više svjesniji, manje nam je uključen automatski um koji nameće da moramo u situaciji aspiracije, embriotransfera, ili neke druge intervencije da se osjećamo loše. Cilj voljnosti i prihvatanja jeste da svjesnije i potpunije doživimo sve emocije, cilj nije da se osećamo bolje i da nikad više nema negativnih situacija jer je to nemoguće, cilj je da osjećamo bolje i na taj način budemo saosjećajni prema svakom ranjivom dijelu sebe, da sami sebi budemo najveći saveznik, pa tek onda da otvorimo svoje srce za podršku sa strane. Iz ugla terapije prihvatanja, važno je da shvatimo da smo uvek dovoljno veliki kao nebeski svod kako bismo „zagrlili“ sve te i tamne oblake i neželjene pojave na njemu, nježno i saosjećajno, sa saznanjem da će sigurno jednog trenutka da nestanu i prođu.
Kada se suočvamo sa bilo kakvom krizom, strahom,negativnim mislima, neizvjesnošću kakvu nosi proces i život u vantjelesnoj oplodnji, bitno je da znamo da su takva reagovanja neizbježna, prirodna i normalna. Prirodno je odlutati u razmišljanima o budućnosti, pitanjima kad i kako će se završiti putovanje kroz proces vantjelesne oplodnje i neplodnosti. Iako smo rekli da je prirodno tako reagovati, sa druge strane je još bitnije da znamo da nam takve reakcije ne pomažu niti koriste u rešavanju našeg problema. Zato je veoma važno da znamo da je najkorisnije što možemo uraditi jeste fokusirati se na ono što jeste u našoj kontroli. Budućnost ne možemo kontrolisati , ne možemo magično kontrolisati naša osjećanja, ali možemo naše postupke, u ovom trenutku, ovdje i sada. Fokusirajte se na ono što možete kontrolisati, način živoa, ishranu, odnos sa partnerom, saosjećanost prema sebi i vlastitiom tijelu. Zapišite svoje misli i emocije, osjećanja. Budite svjesni svojih misli, osjećanja, sjećanja, senzacija, svega što prožima dušu i tijelo.
Kada verbalizujemo ono što smo primjetili u svom unutrašnjem svijetu onda se konektujemo sa svojim tijelo, uzemljujemo se , a to dodatno možemo postići tako što ćemo :
- polako pritiskati stopalima o pod
- primjetiti i nabrojati nekoliko stvari koje vidimo
- polako dodirivati ruku o ruku
- obratiti pažnju na udah i izdah, na disanje i taako se vratiti u sadašnji trenutak.
Na ovaj način prihvatamo sve što se nalazi u našem unutrašnjem svijetu, a povezujemo se sa svojim tijelom i imamo veću kontrolu nad našim postupcima. Kada je oluja na moru, i brodovi koji su u luci spuštaju sidro iako to ne znači da će oluja da prođe.
Mislite malo i na sebe
Napravite mjesta i prostora za teške emocije u toku svog procesa vantjelesne oplodnje, budite brižni i saosjećajni prema sebi i shvatite da niste vi krivi jer prolazite kroz tu dijagnozu i krizu. Biti brižan prema sebi je suštinski važna stvar ukoliko želimo da se nosimo sa proceom vantjelsen oplodnje na funkcionalan način. Zapitajte se kako biste se ponašali, šta biste savjetovali nekom koga volite, a prolazi kroz krizu, kroz dijagnozu neplodnosti ili je u nekoj od faza vantjelesne oplodnje? Samo se počnite ponašati prema sebi onako kako biste savjetovali i odgovorili toj osobi koju volite.
Kroz cijeli tekst suštinski je važno da zapamtimo da nema izbjegavanja negativnih emocija, misli, sjećanja, radimo na procesu njihovog prihvatanja. Prihvatajući svoj unutrašnji svijet saosjećajno, nježno, sa punom svjesnošću, nismo u kontroli i otporu-uspjećemo da vladamo svojim postupcima. I što je još važnije, povezaćemo se sa svojim vrijednostima, sa onim što je nama važno. A tu je bitno da sebi postavimo nekoliko pitanja:
- Kakva osoba želim da budem dok prolazim iskustvo vantjelesne oplodnje? (hrabra, strpljiva, iskrena, smirena...)
- Koji su to saosjećajni načini kako mogu da se ophodim prema sebi dok prolazim kroz proces vantjelesne oplodnje?
- Koje brižne riječi mogu sebi uputiti iako primjetim da tu postoji i strah i strepnja i negativna misao?Šta bi „JA“ za deset godina rekla ovoj sada „JA“ koja prolazi kroz proces i iskustvo vantjelesne oplodnje?
